Generacija učenika koji su 1966 1967. godine maturirali u Srednjoj Poljoprivrednoj Školi okupili su se ponovno nakon peko 55 godina završetka ŠKOLE KOJA SE BAŠ VOLI.
Okupiili su ih Borka Vrhovac, Rajko Jorgić, Gajić Vukosav… Nije bilo jednostavno sve nas prikupiti jer ljudi žive širom cijelog svijeta, a na žalost neki su “među anđelima “. Malo nas je u Banjaluci.
“Dok sam prikupila sve telefone trebalo je vremena “- kaže Borka, ali ipak oni koji su mogl doćii oni su se i odazvali.
Prijatno su nas iznenadili domaćini i učitelji mladih generacija direktor škole gospodin Bakal Bojan i profesorica gospođa Škrbić Duška. Srdačno smo dočekani uz kafu i piće i uz obilazak škole. Oduševili su nas savremeni kabineti, urednost u i oko škole kao i ambicija za budućnost. Jasno nam je svima da je agrar uopšte temelj ovih prostora, naravno i kvalitetna i savremena edukacija kadrova koja se obavlja u ovoj uskoro stogodišnjoj instituciji.
Kada smo sjeli u razred zvanično su nam se obratili ljubazni domaćini direktor i profesorica i svakom od nas poklonili sjajnu Monografiju koja je štampana povodom jubileja 75 godina škole. Ispred generacija zahvalio se i kratkom besjedom obratio Nebojša Kuštrinović.
Minutom šutnje odali smo poštu pokojnim drugarima, a onda je učionica zabrujala kao košnica kao prije 5o godina… Svako je ponešto ispričao o školskim danima, ocjenama, profesorima… Sjetili smo se i naših brojnih “vozara” koji su vozom stizali u Banjaluku, a redovnije dolazili na nastavu, a i bolje učili nego mi iz grada. U tim lijepim školskim danima dobijali smo nadimke koji su nekima ostali i cijelog života. Bivši razrednici su dobili posebno mjesto u našem “zujanju”, a bezbrojnih anegdota sa nastave ili prakse smo se uz glasan smijeh prisjetili i konstatovali da je SJEĆANJE JEDINI RAJ IZ KOGA NAS NIKO NE MOŽE ISTJERATI. Nismo imali sportsku dvoranu, gimnastiku smo imali u jednom razredu, a trčali smo u prirodi, ali naša tadašnja muška rukometna ekipa bila je najbolja, a atletičari i fudbaleri u samom vrhu srednjoškolskog sporta u našem gradu. Izviđači, odnosno odred “Rajko Bosnić” bio je sjajno organizovan, a sekcije….duga je to i lijepa priča. U našoj školi su se rađale i ljubavi, a neke i za cijeli život. Iz našeg razreda Borka i Rade upoznali su se i zavoljeli i sjajnu porodicu stvorili.
U ovom trenutku, bez obzira na prohujale decenije, čini nam se kao da i nije bilo tako davno. Ova generacija pamti puno skromnije uslove školovanja, ali nisu zaboravili ni svoje, kako kažemo, profesore legende. Bili smo siromašni, ali željni znanja. Tako iz ove generacije ima doktora nauka, inžinjera i profesora. Nadamo se da smo sačuvali obraz i dušu naše škole u svim godinama… skromni, a uspješni.
Nakon skoro cjelodnevnog druženja dogovorili smo se za nove susrete. Vrijeme leti, a sjećanja na mladost i druženja ostaju. Rastali smo se s nadom da ćemo se svi vidjeti i na sljedećem druženju. Jer, nažalost, na svakom novom okupljanju sve nas je manje, što zbog bolesti, udaljenosti i drugih razloga. Veže nas i danas prijateljstvo, koje je uvijek bilo iznad svega, pa nas tako da nas ništa neće spriječiti da se odazovemo novom susretu.
Nebojša Kuštrinović
Pročitajte i https://www.poljskolabl.rs.ba/okupljanje-generacija-1966-67-i-1970-71/
