Usne sklopljene, a glava umorna. Jutra su tu da obasjaju tijelo naše, ali nisu zrake dovoljno jake da dopru u dušu crnu, da tmurninu uguše, da ubiju tugu. Ono čega se najviše plašimo nam se već desilo. Kroz prozor posmatram užurbani svijet napolju. Gledam svijet na koji nemam prava. Prazne, kao hipnotisane duše, monotono prolaze. Vidno zabrinuta lica nas posmatraju, nadajući se da neće proći kao mi. Obilježeni na neki način, gledamo ih sa čežnjom kao zatvorenici, osuđeni da žude za slobodom, za srećom negdje dalje od ovih lanaca sudbine.
Ovdje se život u crninu oblači od dana kada su nas odveli. Čekam da se saberem dovoljno da nastavim, da stavim osmijeh na ispijeno lice. Nadam se da će doći noć kad ću zaspati mirna, ne brinući se da li će me neka loša vijest dočekati kad otvorim oči. Četrnaesti dan karantina, svaka sekunda polako otkucava, produžavajući ovu agoniju. Poznate bijele zidove sam već prihvatila,ovo je moj drugi dom, moja sudbina i moj kraj, ispisana prije života, predodređena baš meni. Ovo je moja Prokleta avlija, moja koža iz koje ne mogu. Ovo je pravi život, ovdje su pravi ljudi koji svaki dan iznova pate za porodicom, domom. Lutamo hodnicima pa se susretnemo, uvijek sa istim pričama o bolesti, pa kao u zatvorskom dvorištu kružimo jedni oko drugih, plašeći se onog što ne vidimo. Svaki novi simptom mi produžava kaznu, osuđena a nisam kriva, žrtva prirode ili sistema, nije više ni važno, dosta je toga već izgubljeno. Niko nam neće vratiti dane izgubljene ovdje. Ništa ne može nadomjestiti žudnju za slobodom, dok kao zatvorenici gledamo kroz prozore na svijet koji teče i dalje ne obazirući se na nas.Nismo ni znali koliko smo srećni. Kroz bijele zidove odzvanja smijeh moje male sestre koja se raduje novim licima i trčkaranju po hodnicima sa djecom. Ne vide njihove okice tugu koja nas je sve obuzela, ona su nam jedino svijetlo ovdje. Gledam umorna, ispijena lica, koji budućnost vide samo kroz preostale dane, sjedeći i iščekivajući poziv ljudi u mantilima koji nas ovih dana samo križaju na papiru. Uvjeravam sebe da je ovo sve laž, igra nekih većih sila, da će sve biti po starom, a znam da nikada neće.I možda je i bolje,jer tek kada izgubimo naučimo da cjenimo to što više nemamo. Znam da nikada više neću zaboraviti šta mi je moglo biti oduzeto. Žudim za slobodom dok vozim bicikl sa prijateljima, kada idem u školu da svaki dan vidjam dobro poznata lica kojima se iznova radujem,da bezbrižno sjedim sa porodicom u dvorištu i da me ne proganjaju crne misli.
Čekam taj dan odlaska, kada će osmijeh osunčati rujinu u duši mojoj, popuniti mjesta u srcu punom pukotina, kada će zašiti ovo tijelo rasuto. I baš kao u Prokletoj avliji, nedužni sjedimo i nadamo se dobrim vijestima i boljim vremenima, dok nam okovi ovog nevidljivog neprijatelja stežu ruke, a vrijeme polako teče, kao po kazni.
Tamara Marić, IV-2
Banja Luka, 13.5.2020.
